Večeras je u prostoru Podruma Dioklecijanove palače u Splitu u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) i Društva arhitekata Splita (DAS) otvorena Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata, a tom su prilikom uručene i nagrade za najbolja arhitektonska ostvarenja u 2019. godini.

Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu Tadej GlažarHelena Paver Njirić i članovi Stručnog savjeta i Savjeta nakladništva UHA-e Tonči ČerinaAntonio GrgićAna MrđaVanja RisterAna ŠverkoTamara Bjažić Klarin Antun Sevšek (uz izuzeće Antuna Sevšeka u valorizaciji radova za Nagradu Neven Šegvić).

Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo dodijeljena je Radovanu Tajderu.

Nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2019. godinu dodijeljena je Saši Begoviću, Marku Dabroviću, Tatjani Grozdanić Begović, Silviju Novaku Pauli Kukuljici – 3LHD za URANIU u Zagrebu.

Nagrada Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2019. godinu dodijeljena je Ivi Letilović Igoru Pedišiću za 4 kuće za 4 brata u Zadru.

Nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2019. godinu dodijeljena je Lei Pelivan i Tomi Plejiću za Bijeli Loft u Zagrebu.

Nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2019. godinu dodijeljena je Ani Dani Beroš, Tomislavu Paveliću, Marku Sančaninu, Miri Stanić, Evelini Turković, Vesni Vuković Frani Petru Zovku za Radijsku emisiju Stvarnost prostora.

Detaljne opise nagrađenih realizacija možete pročitati u nastavku.

Izložba ostaje otvorena do 21. 3. 2020.

Radno vrijeme Podruma Dioklecijanove palače je od 9:00 do 17:00.

NAGRADA ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA ŽIVOTNO DJELO

RADOVAN TAJDER

Fotografija: Željko Stojanović

Djelo arhitekta Radovana Tajdera samo je utjelovljenje bezvremene jednostavnosti prostorne koncepcije i arhitektonske forme per se koja se oslanja na ono najbolje od Zagrebačke škole arhitekture. Bez puno suzdržavanja Tajdera se može imenovati punokrvnim nastavljačem njezinoga nepatvorenoga modernizma – lika i djela Viktora Kovačića, Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. On je taj kojemu je nenametljivost, pristojnost, ne samo ishodište profesionalnog djelovanja, već jedini mogući način su-postojanja.

Arhitekt Radovan Tajder rođen je u Zagrebu 1945. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine pod mentorstvom profesora Drage Galića. Profesionalnu karijeru projektanta započinje u zagrebačkoj Didaktoinvestu tj. Yugodidacti (1971. – 1976.), gdje se usko specijalizira u području arhitekture zgrada za predškolski odgoj i školsko obrazovanje te specijaliziranih ustanova s čijom izgradnjom nastavlja i u projektnom birou Osnova gdje radi od 1977. S arhitektom Mladenom Anđelom Tajder razvija komponibilne sustave osnovnoškolskih i predškolskih ustanova Megas i 414. U dinamičnom razdoblju izgradnje, opremanja novih zagrebačkih stambenih naselja, Dugava, Gajnice, Prečko i Perjavica, zgradama društvenog standarda, patentiranje tipskih projektnih rješenja, odnosno sustava, je realnost, izazov od kojega Tajder ne bježi. Dok je pojavnost vrtića i škola modernistička, s natruhom brutalizma opipljivog u materijalu, po načinu mišljenja zadaće prostora njihovo „srce“ je oblikovano u duhu Teama 10, kao mjesta društvene interakcije. Tajdera krasi i izniman senzibilitet za građenje u povijesnim ambijentima u kojima svojim interpolacijama stvara novi ne manje vrijedan sloj – sloj koji je suvremen, donosi novu vrijednost, ali je istovremeno pun pijeteta. Sve tri Tajderove interpolacije, stambene zgrade u Vodovodnoj i Novoj Vesi te stambeno-poslovna zgrada u Ilici 81, su iznimna ostvarenja.

Već u prvih 15 godina rada, do svoje četrdesete godine, Tajder je primio sve strukovne nagrade, od gradskih do republičkih – Nagradu grada Zagreba 1977. (OŠ Nikola Tesla, Prečko), Nagradu Vladimir Nazor 1983. (škola pri Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama) i Republičku nagradu Borba 1985. (Centar za rehabilitaciju Sloboština). Izvrsnost potonje je iste godine nagrađena i Velikom nagradom 20. zagrebačkog salona. Ne manje vrijedno priznanje je bilo uvrštavanje čak tri Tajderova rada na izložbu i temat „Arhitektura u Hrvatskoj 1945. – 1985.“ urednika Nevena Šegvića – srednjoškolskog centra u Malom Lošinju, stambene zgrade u Vodovodnoj i Centra u Sloboštini, oba u Zagrebu.

Odlazak u Beč sredinom u Jugoslaviji politički i ekonomski turbulentnih 1980-ih godina za Tajdera je u projektantskom smislu samo nastavak već dobro utrtoga puta. Tajderov talent je vrlo brzo prepoznat te postaje voditeljem Odsjeka za idejno projektiranje etabliranog atelijera Hlaweniczka & Partner. Lokacije na kojima ima priliku graditi su vrijedne strahopoštovanja – bečki Ring i Donau kanal, kao i konkurencija – Hans Hollein, Heinz Tesar, Wilhelm Holzbauer, atelier Coop Himmelblau, da spomenemo samo neke. Projekti su programski bitno veći i raznovrsniji – pročelje Hotela Plaza Wien, prvi bečki projektni zadatak, sveučilišni centar UZA II u Althanstrasse, P4 na aerodromu Schwechat, poslovno-servisna zgrada BMW-a, sjedište OPEC-a i stambena četvrt Tamariskengasse nagrađena nagradom za stambenu arhitekturu Drago Galić UHA 1999. godine. Iako djelatan u Beču, Tajder je ostao stalno povezan s domovinom – sudjelovanjima na godišnjim izložbama, Piranskim danima arhitekture i podupirući mlade hrvatske arhitekte u Beču.

Govoriti o Radovanu Tajderu, a ne spomenuti njegovu pasiju prema glazbi, fotografiji i dakako crtanju, kroz vjerojatno sad već stotine strastveno iscrtanih bilježnica, bila bi blasfemija. Tajderovo stanište su arhitektura i glazba, nadopunjujući se i nadograđujući. Nakon gotovo četiri desetljeća neprekinutog projektantskog rada, koji i dan danas traje s nešto manjom dinamikom i intenzitetom, Muzej za umjetnost i obrt zaprimio je arhiv Radovana Tajdera, tim povodom i ukoričenim u knjizi „Radovan Tajder. Arhitektura / arhitekt“ autorice dr. sc. Marine Bagarić 2014. godine. I ovim činom Tajder je pokazao svoju povezanost sa Zagrebom kao ishodištem svog stvaralaštva. Dok su se generacije zagrebačkih arhitekata školovale u Beču da bi se potom ostvarili u Zagrebu, Tajder je iznimka, pojedinac koji u obje sredine biva u potpunosti ostvaren i respektiran. Upravo zbog ove njegove iznimne pozicije, agenta – promotora izvrsnosti zagrebačke arhitekture u gradu u kojem su se hrvatski arhitekti tradicionalno imali prilike samo školovati i velikog doprinosa korpusu hrvatske arhitekture 20. stoljeća Udruženje hrvatskih arhitekata odaje mu priznanje nagradom Viktor Kovačić za životno djelo.

NAGRADA ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE U SVIM PODRUČJIMA ARHITEKTONSKOG STVARALAŠTVA ZA 2019.

URANIA | 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Paula Kukuljica) | Zagreb, Trg E. Kvaternika 3/3

Fotografija: Jure Živković

Napušteno staro kino Urania (nekad Partizan) karakteristično je za tipologiju kinodvorana smještenih u unutrašnjostima blokova zagrebačkog centra, koja je krajem dvadesetog stoljeća gotovo nestala iz gradskoga javnog života. Ambicije realizacije značajno nadrastaju početni motiv uređenja ureda arhitektonskog studija stvaranjem novog značenja i njegovoga (ponovnog) uvezivanja u urbanu matricu. Slojevito i suptilno gradi se odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mjesta i kulture društva.

Arhitektonska reinterpretacija zatečenoga ugrađuje nove (polu)javne programe: niz radnih prostora i kulturni centar s višenamjenskim prostorom, malom tribinom i kantinom. Postojeće zgrade se obnavljaju, stara konstrukcija se vrednuje, ogoljuje i prikazuje, a samo se ulazni paviljon gradi zamjenski. Sve nove intervencije čitaju se kao uneseni elementi, gotovo poput namještaja.

Izvana se aktiviraju i artikuliraju vremenom atrofirane veze prema obodnim ulicama bloka čime nastaje potencijal novih urbanih interakcija. Iznutra se uspostavljaju novi međusobni odnosi starih volumena organiziranih oko središnjega dvovisinskog višenamjenskog prostora s malom tribinom, koja je ujedno i veza prema katu. Sama nekadašnja kinodvorana se istovremeno intervencijama rastvara gradeći ugodan, svjetlom okupan, introvertirani radni ambijent i prostorno dijeli po vertikali zadržavajući svoju tlocrtnu cjelovitost oslobođenu konstrukcije.

U današnje preizgrađeno doba, kada se preispituje pristup građenju i zaposjedanju neizgrađenih teritorija, naročito treba vrednovati uspješne primjere adaptacije postojećega arhitektonskog fonda, a ovim projektom je upravo to postignuto. Osim toga, ovom je intervencijom kuća postala prostor kreiranja arhitekture, ali je zadržala, pa i proširila društvenu ulogu u konzumaciji kulture i umjetnosti, i već u kratkom vremenu svoga novog života projekt Urania postaje mjesto interakcije rada i kulture, novo žarište kvarta i grada.

NAGRADA ‘DRAGO GALIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU STAMBENE ARHITEKTURE ZA 2019. GODINU

4 KUĆE ZA 4 BRATA Iva Letilović, Igor Pedišić | Zadar, Ulica Grge Novaka

Fotografija: Jasenko Rasol

U srcu Dikla, predgrađa Zadra nastalog stihijskim multipliciranjem stambenih kuća s turističkim apartmanima za iznajmljivanje, Letilović i Pedišić su projektom „4 kuće za 4 brata” bitno podignuli kriterije oblikovanja te hibridne tipologije svojstvene hrvatskom priobalju. Iako se radi o dominantnom tipu dužobalne izgradnje i najraširenijem uzroku devastacije krajolika istočnog Jadrana, ovaj zadatak nedovoljno zaokuplja interese arhitekata.

Letilović i Pedišić prišli su toj „kontroverznoj” tipologiji kroz čiste arhitektonske teme: sjedinjenje trajnog i povremenog stanovanja, programsku i funkcionalnu adaptabilnost prostornih modula, te odnos specifičnog i generičnog. Četiri naoko identične kuće u nizu, projektirane za četiri brata, čine strukturu sazdanu od dvaju kontrastnih volumena: generički oblikovane baze koja je namijenjena iznajmljivanju, a doima se kao isječak hotela, te na svakoj od njih stambene jedinice oblikovane poput male obiteljske kuće. Blagim transformacijama u tlocrtu i presjeku prilagođene su individualnim potrebama pojedine obitelji.

Donji, apartmanski volumen postaje tako uzdignuto podnožje obiteljske kuće, a ujedno i prostor susreta trajnih i povremenih stanara. Svođenjem tipoloških sastavnica ovog niza na arhetipske jedinice i njihovim promišljenim povezivanjem u cjelinu, projekt ukazuje na mogućnost podizanja kvalitete prostora spretnom i čistom upotrebom arhitektonskog jezika i prepoznavanjem kreativnog potencijala unutar svake arhitektonske tipologije.

NAGRADA ‘BERNARDO BERNARDI’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU OBLIKOVANJA I UNUTRAŠNJEG UREĐENJA ZA 2019.

BIJELI LOFT | Studio UP / Lea Pelivan, Toma Plejić | Zagreb

Fotografija: Robert Leš

Studio UP je preobrazio stan iz 1930-ih godina u centru Zagreba, organiziran za život samca, u dom za obitelj s dvoje djece, metodom potpunog rušenja cjelokupnog interijera i formiranjem „bijelog lofta”, u smislu prostranog prostora bez pregrada, glaziranog bijelim cementnim premazom i s djelomično eksponiranom armirano-betonskom rebrastom međukatnom konstrukcijom.

Podjela između spavaćeg i dnevnog trakta obložena je slojem drva breze, koja se zato doima poput plohe bez treće dimenzije u bjelini dodatno apstrahiranom upotrebom ogledala. Tema pregrađivanja membranama podcrtana je umjetničkim instalacijama Silvija Vujičića koje nadahnjuju interijer i omogućuju fleksibilnost prostora, pa čak i „skrivanje” vrta. Radi se o oblogama i kliznim pregradama od ostakljenog tekstila te zastorima u čijoj teksturi se, ovisno o okolini, interpretiraju godovi furnira, odnosno karakter betona ili pak ogledalom tematizira puno i prazno.

Jasan koncept, organizacijska i funkcionalna čistoća te promišljenost dopuštaju da se svaki od elemenata interijera sagleda kao kreacija za sebe, a pritom neizostavno čita kao sastavnica misaone i prostorne cjeline.

NAGRADA ‘NEVEN ŠEGVIĆ’ ZA PUBLICISTIČKI, KRITIČKI, ZNANSTVENO‐ISTRAŽIVAČKI I TEORIJSKI RAD NA PODRUČJU ARHITEKTURE ZA 2019. GODINU

RADIJSKA EMISIJA STVARNOST PROSTORA| Ana Dana Beroš, Tomislav Pavelić, Marko Sančanin, Mira Stanić, Evelina Turković (urednica), Vesna Vuković, Frano Petar Zovko | početak emitiranja: 2012. / proizvodnja: Treći program Hrvatskog radija

početak emitiranja: 2012. / proizvodnja: Treći program Hrvatskog radija

Fotografija: Antun Maračić

Proliferacija najrazličitijih načina diseminacije informacija, određenih prvenstveno sveopćom dominacijom kriterija vizualne prepoznatljivosti i trenutačne dostupnosti odrazila se i na suštinsku promjenu načina predstavljanja, promišljanja, pa i čitanja arhitekture. Pronašavši utočište u pomalo anakronom mediju radija, a možda i time lišena pritiska s kojim se klasični mediji sve teže nose, arhiva emisije „Stvarnost prostora“ je tijekom već osmogodišnjega tjednog emitiranja prerasla u vrijedan repozitorij relevantnih doprinosa najširem spektru tema vezanih uz arhitekturu te javni i društveni prostor. Pod uredništvom Eveline Turković i uz angažman velikog broja autora (Ane Dane Beroš, Tomislava Pavelića, Marka Sančanina, Mire Stanić, Vesne Vuković i Frana Petra Zovka) ova polusatna emisija prkosi ograničenjima medijskog formata i u razgovorima s relevantnim protagonistima, kritičkim prikazima ili prijevodima vrijednih teorijskih tekstova otvara široko diskurzivno polje od presudne važnosti za ozbiljno promišljanje suvremene arhitekture. Tematskim ciklusima posvećenima, primjerice, prostornim i stambenim politikama, proizvodnim odnosima u arhitekturi i na gradilištu, arhitektonskom izdavaštvu i obrazovanju, feminističkoj kritici gradskog i stambenog prostora, odnosima arhitekture i ideologije, grupa autora emisije stvorila je i stvara sigurni prostor teorijskoga, kritičnog i praktičnog promišljanja prostora.